0
0
Kada biste pročitali vest da je predsednik jedne države koja nije ni svetska sila, ni nuklearna velesila, ni članica G7, u roku od nekoliko dana boravio u Pekingu na poziv kineskog predsednika Si Đinpinga, a zatim na kraju iste sedmice čuli da ga javno citira predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp, verovatno biste zaključili da je reč o političaru sa ozbiljnim međunarodnim ugledom. Vjerovatno bi svetski mediji analizirali njegovu diplomatsku poziciju, političku težinu i sposobnost da održava komunikaciju sa najvažnijim centrima moći na planeti.
IZVOR: Autorski tekst: Dražen Živković (Borba)
Verovatno bi ga nazivali državnikom. I govorili bi o njegovom međunarodnom uticaju. Logično je da bi ga predstavljali kao lidera koji uspeva da vodi svoju zemlju kroz složene geopolitičke okolnosti.
Ali postoji jedan izuzetak.
Taj izuzetak zove se Aleksandar Vučić. A ta država zove se Srbija.
Jer kada je reč o Vučiću, pravila koja važe za sve druge političare kao da prestaju da postoje. Tada činjenice postaju manje važne od političkih želja njegovih protivnika, a realnost se često pokušava zameniti propagandnim konstrukcijama koje nemaju mnogo veze sa stvarnim stanjem stvari.
I upravo zato danas svedočimo jednoj od najvećih političkih i medijskih kontradikcija u regionu.
Činjenice govore jedno, narativ drugo
Nije stvar političkih simpatija ili antipatija. Nije stvar ni toga da li neko podržava ili ne podržava Aleksandra Vučića.
Stvar je mnogo jednostavnija.
Postoje činjenice. A činjenice govore da je predsjednik Srbije danas jedan od rijetkih evropskih lidera koji istovremeno održava komunikaciju sa Vašingtonom, Moskvom i Pekingom.
To nije mala stvar. Naprotiv.
U vremenu kada je svijet podijeljen više nego u bilo kojem trenutku nakon završetka Hladnog rata, sposobnost da razgovarate sa tri najveća globalna centra moći predstavlja ozbiljan politički kapital.
Dok su mnogi evropski lideri zatvoreni unutar jednog geopolitičkog okvira, Srbija pokušava da vodi politiku koja joj omogućava komunikaciju sa svima.
Takva pozicija nije jednostavna.
Ona podrazumijeva stalne pritiske, zahtjeve i očekivanja sa različitih strana.
Ali upravo zbog toga ona ima posebnu težinu.
Jer mnogo je lakše biti dio jednog bloka nego istovremeno održavati odnose sa više suprotstavljenih centara moći.
Srbija nije velik sila, ali nije ni nevažna država
Jedan od razloga zbog kojih se uspjesi srpske diplomatije često pokušavaju minimizirati jeste činjenica da pojedini politički i medijski krugovi ne mogu da prihvate promijenjenu poziciju Srbije u međunarodnim odnosima.
Srbija nije Njemačka. Nije Francuska. Nije Kina. Nije Rusija. Nije Amerika.
Ali upravo zato je njena međunarodna pozicija još zanimljivija.
Jer kada državu srednje veličine primaju najuticajniji lideri svijeta, to govori da ona ima određenu političku težinu.
Nijedna velika sila ne ulaže vrijeme i politički kapital na nevažne adrese.
To je osnovno pravilo međunarodnih odnosa.
Si Đinping ne bira slučajno sagovornike.
Donald Tramp ne citira slučajno političke protivnike.
Vladimir Putin ne održava slučajno kontakte sa evropskim liderima.
U svijetu geopolitike ne postoje slučajnosti. Postoje interesi.
A činjenica da Srbija danas uspijeva da ostane relevantan sagovornik na svim važnim adresama govori mnogo više od hiljada političkih komentara.
Zašto je Vučić problem?
Upravo tu dolazimo do suštine. Problem pojedinih medija i političkih struktura nije u tome što Vučić nema međunarodni ugled.
Naprotiv.
Problem je upravo u tome što ga ima. Jer mnogo je teže održavati narativ o navodnoj izolaciji Srbije kada predsjednika te države primaju najmoćniji ljudi svijeta.
Mnogo je teže govoriti o beznačajnosti kada se vrata Pekinga, Moskve i Vašingtona istovremeno otvaraju za jednog političara.
Mnogo je teže uvjeravati javnost da je neko marginalna figura kada se njegovi sastanci i izjave prate u najvećim svjetskim centrima.
Zbog toga se često pribjegava drugoj strategiji.
Ako se ne mogu osporiti činjenice, onda se pokušava osporiti osoba.
Ako se ne može osporiti međunarodni položaj Srbije, onda se pokušava kriminalizovati njen predsjednik.
Ako se ne mogu osporiti diplomatski rezultati, onda se proizvodi narativ koji nema mnogo veze sa realnošću.
Politika balansirana
Jedna od stvari koje se najviše zamjeraju Vučiću jeste upravo ono što mu je donijelo najveći međunarodni značaj.
1. Srbija nije uvela sankcije Rusiji.
2. Istovremeno održava odnose sa Evropskom unijom.
3. Sarađuje sa Kinom.
4. Razvija odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Za jedne je to nedostatak jasnog opredjeljenja.
Za druge je to vođenje samostalne državne politike.
Međutim, bez obzira na političke ocjene, rezultat je vidljiv.
Srbija je uspjela da sačuva komunikaciju sa svim relevantnim međunarodnim akterima.
A to je danas rijetkost čak i među mnogo većim državama.
Kako izgleda lider ako Vučić nije lider?
I tu dolazimo do pitanja koje se samo nameće.
Ako predsjednik države kojeg primaju Si Đinping, Vladimir Putin i Donald Tramp nije lider, ko onda jeste?
Ako političar čije se izjave analiziraju u najvažnijim svjetskim centrima nije relevantan, ko jeste?
Ako država koja uspijeva da razgovara sa svim globalnim silama nije važna, koja jeste?
Naravno da niko nije iznad kritike. Naravno da svaka vlast ima svoje greške. Naravno da postoje legitimna politička neslaganja.
Ali postoji granica između kritike i negiranja stvarnosti.
A stvarnost govori da je Aleksandar Vučić danas jedan od najprepoznatljivijih političkih lidera jugoistočne Evrope i vjerovatno političar sa najvećim međunarodnim kontaktima u regionu.
Problem nije u Vučiću, već u ogledalu
Možda zato cijela priča na kraju govori manje o Vučiću, a mnogo više o njegovim kritičarima.
Jer nije teško napadati čovjeka koji je svakodnevno izložen političkim udarima.
Mnogo je teže objasniti zašto ga primaju najmoćniji ljudi svijeta.
Nije teško napisati naslov o navodnoj izolaciji Srbije.
Mnogo je teže objasniti njeno prisustvo na najvažnijim međunarodnim adresama.
Nije teško osporavati lidera.
Mnogo je teže objasniti zašto ga uvažavaju oni koji odlučuju o sudbini savremenog svijeta.
Zato se na kraju cijela priča svodi na jednostavno pitanje:
Ako predsjednik Srbije, države od nešto više od šest miliona stanovnika, u istom političkom trenutku razgovara sa Pekingom, Moskvom i Vašingtonom, a pritom ga pojedini mediji i dalje predstavljaju kao nevažnog i nepoželjnog političara, onda problem možda nije u Aleksandru Vučiću.
Možda je problem u tome što činjenice uporno odbijaju da se uklope u narativ.
