Šta je, AI i gde su mu granice?
Čovek se uči dok je živ a neke od najvažnijih stvari, poput one da je život efemerna pojava, sazna na samom kraju kad je već dockan da bar deo života proživi iz početka. Pa opet, taj proces kontinuiranog učenja nije monoton, kao da dodajete šarene klikere znanja u veliku teglu sećanja, svaki dan po jedan novi. Ima tu i onih „A-HA!“ momenata, trenutaka kada vaše znanje doživi kvantni skok i pređe na neki viši nivo, kada u teglu uleti neočekivano veliki kliker, takozvani burdžolanac, gloger ili đulka.
IZVOR; Piše: Saša Marković
Ja sam takav kliker zvao „toropandža“, ponekad „džomba“, ili jednostavno „staklenac“, nisam ih imao mnogo, ali dobro pamtim kakva sam čudesa otkrivao u njihovim šarenim bojama.
Sećam se, recimo, svoje ljupke profesorke s fakulteta koja je u vreme mog studiranja bila u drugom stanju. Posle tri godine upornog posmatranja, negde pred diplomu, spoznao sam da se iza „trudnoće“ krije zapravo prirodan oblik njene ljupkosti. Kao klinac sam čeznuo da porastem što pre, ubeđen da ću tada konačno znati šta hoću, da ću konačno prestati da budem sluđen, konfuzan i neorganizovan.
Ljudski život, međutim, podleže drugom zakonu termodinamike: kako on odmiče, entropija, kao fizička mera njegove neuređenosti i haotičnosti, neprekidno se povećava. I tako sam, mnogo decenija kasnije, morao da priznam da sam odrastao prebrzo i da od dvadeset otvorenih prozora u mom internet pretraživaču polovina ima naslove u stilu: „Kako da uradim…“, „Zašto se ovo dešava…“, „Da li je normalno da…“.
Udenula se tu negde i škola rezervnih oficira artiljerije u Zadru, gde sam shvatio da vojska za tako jednostavan problem kao što je utvrđivanje rastojanja haubice od cilja na geografskoj karti (obična Pitagorina teorema), ima jedan ogroman šablon, išpartan kao ukrštene reči za praznično izdanje „Eureke“, prateće uputstvo na dvadeset stranica u kome piše kako se koja kockica popunjava i nekog poručnika, možda kapetana, koji vas vodi kroz sve to kao da je koren iz zbira kvadrata strogo čuvana državna tajna. Jer rezervni oficir artiljerije može da bude i neko ko od čitave geometrije zna samo za zidarski visak, a možda ni to, neko ko je hteo da uči ali nije mogao, ili nije stigao, ili jednostavno nije hteo – zar je to razlog da čovek ostane bez oficirskih zvezdica? A-HA!
U trenutku sam postao siguran da ta vojska ne može da nas odbrani ni od koga, sa mnom ili bez mene, jer dok mi pročitamo uputstvo i popunimo formular, neće više biti ni nas, ni naše haubice iz 1939. godine (naravno, to su bila ona vremena, sada je sve potpuno drugačije).
