Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici danas slave Svetog Savu, praznik posvećen ocu srpske duhovnosti, kulture, osnivaču srpske crkve i prosvetitelju.
Sveti Sava se smatra začetnikom srpske srednjovekovne književnosti, stoga je zaštitnik prosvetnih ustanova i današnji dan je i školska slava.
Praznik Sveti Sava je ustanovljen za školsku slavu 1840. godine, na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja iz Kragujevca.
Savindan se proslavljao kao školska slava sve do 1945. godine, kada je ukinut odlukom tadašnjih vlasti.
Posle poluvekovne zabrane od komunističkog režima, 1990. godine ponovo se vraća kao školska slava.
O Svetom Savi
Sveti Sava (po rođenju Rastko Nemanjić ; rođen oko 1169. u deževačkom kraju na planini Goliji, preminuo je 14. januara (po julijanskom kalendaru) 1236. u Trnovu u Bugarskoj, pri povratku sa hodočašća u Jerusalimu).
Bio je najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje i prvi srpski arhiepiskop. Bio je brat kraljeva Vukana i Stefana Prvovenčanog.
Izborio se za samostalnost raške arhiepiskopije od Vizantije 1219. godine i postavio temelje današnje Srpske pravoslavne crkve.
Rastko Nemanjić je u mladosti od oca dobio Zahumlje na upravu. Međutim, Rastko je pobegao na Svetu goru i zamonašio se u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona. Kasnije je sa svojim ocem, koji se u međuvremenu zamonašio i dobio ime Simeon, podigao manastir Hilandar, prvi i jedini srpski manastir na Svetoj Gori.
U Srbiji je ubrzo došlo do borbe za vlast između Savine braće. Zbog toga se Sava vratio u Srbiju, kako bi zaustavio građanski rat. Istovremeno se bavio prosvetiteljskim radom, nastojeći približiti svojim sunarodnicima osnove verske i svetovne pouke, da bi se 1217. vratio na Svetu goru. Godine 1219. Sava je od vaseljenskog patrijarha u Nikeji izborio autokefalnost srpske crkve, a patrijarh ga je imenovao za prvog srpskog arhiepiskopa. Ostao je arhiepiskop sve do 1233., da bi ga potom zamenio njegov učenik Arsenije.
Više puta je putovao u Palestinu. Na povratku sa jednog od hodočašća iz Svete zemlje 1236. smrt ga je zatekla u tadašnjoj bugarskoj prestonici Velikom Trnovu. Njegove mošti je u manastir Mileševu preneo njegov nećak, kralj Vladislav.